RASE GOVEDA

Simentalska rasa

Simentalsku rasu odlikuju osobine: brz porast mladih grla i harmonična telesna građa, skladno ukomponovan odnos proizvodnih sposobnosti za mleko i meso, zadovoljavajuća plodnost, dugovečnost, veoma dobro korišćenje kabaste hrane i izvanredna sposobnost aklimatizacije.

 

ZIV 

Na govedarstvo Jugoslavije najveći uticaj imale su simentalska i holštajn rasa, a nešto manji smeđa i siva. Goveda simentalske, odnosno domaće šarene rase, još uvek su najbrojnija u našoj zemlji. Najveća zastupljenost je u centralnoj Srbiji (77,80%), zatim u Vojvodini (46,66%) i na Kosovu i Metohiji (28,60%), dok u Crnoj Gori praktično nema simentalca. Postojbina simentalskog govečeta je Švajcarska, s centrom u kantonu Bern i u dolinama reka Sime i Sane. Sa stvaranjem rasa otpočelo se još u XV veku, od materijala koji je nastao mešanjem i ukrštanjem goveda koja su vodila poreklo od evropskog tura i kratkorogog govečeta (Belie, 1955). Početkom prošlog veka počinje primena određenih selekcijskih mera, a rad na njenom sistematskom poboljšanju datira od 1890. godine kada je osnovan Herd Book (Germann, 1990). Sav rad na organizovanju odgajivača ove rase, selekciji stoke i prodaji preuzele su zadruge, kojih je tada bilo 12, da bi se njihov broj 1988. godine povećao na 1.016 sa 17.952 člana.

Odgajivački cilj od početka stvaranja rase bio je izgradnja genotipa kombinovanih sposobnosti, u prvom periodu za meso, mleko i rad, dok je danas simentalac u Evropi tipičan predstavnik goveda dvojnih sposobnosti tj. proizvodnje mesa i mleka. U procesu formiranja do postizanja današnjih eksterijernih i proizvodnih karakteristika, simentalac se značajno menjao, kako u pogledu veličine okvira tela i naglašenijeg proizvodnog smera, tako i u smislu čisto formalističkih zahteva, kao što su boja i raspored šara na telu.

Simentalsku rasu odlikuju osobine: brz porast mladih grla i harmonična telesna građa, skladno ukomponovan odnos proizvodnih sposobnosti za mleko i meso, zadovoljavajuća plodnost, dugovečnost, veoma dobro korišćenje kabaste hrane i izvanredna sposobnost aklimatizacije. Zbog takvih karakteristika, simentalac počinje još u prošlom veku da se intenzivno širi van svog uzgojnog područja, tako da je danas zastupljen u govedarstvu mnogih zemalja, bilo da se odgaja u čistoj krvi ili da je poslužio za stvaranje populacije šarenih goveda sa visokim učešćem njegovog genoma.

 

Holštajn (Holstein)

 

Holštajn je danas vodeća mlečna rasa u svetu. Odlikuju se snažnom konstitucijom i čvrstom građom, s posebno dobro vezanim vimenom. Najnoviji rekord odnosi se na kravu La-Foster Blackstar Lucy-607, koja je 1998. godine za 365 dana imala proizvodnju od 34.175 kg mleka, 789 kg masti (2,31%) i 983 kg proteina (2,88%). Ova rasa ima slabije klanične performanse u poređenju s junadima simentalske rase:

ZIV 2

 

manji randman trupova i manje učešće mišićnog, a veće masnog tkiva u polutkama

Holštajn je danas vodeća mlečna rasa u svetu i, praktično, skoro sve poljoprivredno razvijene zemlje svoju nacionalnu proizvodnju mleka zasnivaju na iskorišćavanju njenog genetskog potencijala za visoke prinose ove životne namirnice. Stvorena je u SAD sedamdesetih godina 19. veka od uvezenih oko 8.000 grla crno-bele frizijske rase iz Holandije, u uslovima veoma intenzivne ishrane i uz primenu stroge selekcije.

U Srbiji je 1970. godine započet značajan uvoz holštajnskih junica iz SAD i do 1978. importovano je ukupno 3.100 grla. Takođe, preko uvoza semena i bikova, ostvaren je masovan uticaj na tada postojeće rase u zemlji. Do ponovnog većeg uvoza došlo je tokom 2005. i 2006. godine, sada pretežno iz Holandije, tako da se procenjuje da je njeno učešće u ukupnom broju goveda u Srbiji oko 15%.

Holštajnske krave imaju izražene mere za visinu, dubinu i dužinu tela (pripadaju mlečnom tipu velikog okvira), a pojedini delovi tela i njihovi odnosi su skladni, tako da grla deluju kao izvanredno harmonična celina.

Odlikuju se snažnom konstitucijom i čvrstom građom, s posebno dobro vezanim vimenom. Dominantna boja ove rase je crno-bela, mada se u populaciji holštajna, u manjoj meri, javljaju i crveno-bela grla, kod kojih je recesivni gen za crvenu boju u homozigotnom stanju. Pojedine evropske zemlje koristile su seme bikova crvenog holštajna da bi stvorile stada ovog tipa, pretapanjem simentalske rase ili crveno-belog nizijskog (rotbunt) govečeta. Oba načina su primenjivana i u Srbiji, posebno u Vojvodini. Danas, jedan broj bikova simentalske rase vrhunskog kvaliteta, npr. u Austriji i Nemačkoj, ima određen, doduše ne veliki, udeo (najčešće do 12,5%) gena crvenog holštajna u svom nasledu.

Mlečnost holštajnskih krava u zemljama sa razvijenim govedarstvom premašuje 8.000 kg u prosečnoj laktaciji. Vodeća zemlja u tom pogledu je Izrael, gde se već duže od jedne decenije ostvaruje godišnja proizvodnja mleka po kravi veća od 10.000 kg. Tako je prosečan prinos mleka po kravi za 84.694 grla, koja su bila oteljena u 2004. godini (računato na 305 dana laktacije), iznosio 11.200 kg, sa 3,54% masti i 3,08% proteina (The Dairy Industry in Israel, 2004). Iako je do 1990. godi¬ne sadržaj masti i proteina kod ove rase u Izraelu bio nizak, promenom sistema plaćanja mleka, 1991. godine, promovisan je porast sadržaja ovih konstituena mleka do 2004. godine za 0,53 procentnih jedinica za mast i 0,18 za protein. Kod 20 najboljih porodičnih farmi, pri dvokratnoj ili trokratnoj muzi, proizvodnja mleka po kravi bila je od nešto više od 11.000 do 12.300 kg, pri broju grla u stadu od 40 do 271. U Holandiji, sadržaji masti i proteina u mleku crno-belih holštajnskih krava, pri mlečnosti od oko 8.500 kg, izuzetno su visoki, oko 4,30, odnosno 3,40%. Crveno-bele mlekulje u toj zemlji (kojih je oko 150.000) ostvaruju za oko 1.000 kg manji prinos mleka, i mada je sadržaj masti, odnosno proteina kod njih još i veći, ipak je ukupno proizvedena količina masti i proteina u laktaciji od 305 dana manja za 50 kg u poređenju sa crno-belim holštajnom.

U Srbiji, uzimajući u obzir sve holštajnske krave, može se dati procena da je njihova godišnja mlečnost oko 6.000 kg sa oko 3,6% masti.

Koliki je genetski potencijal mlečnosti holštajnske rase naj¬bolje ilustruju proizvodni podaci za 3 vrhunska grla, zabeleženi u knjizi rekorda. Tako je krava Beecher Arlinda Ellen 7 336 725, još 1975. godine, za 365 dana proizvela 25.247 kg mleka sa 2,8% masti (714 kg masti). Zatim, grlo Robton Suzet Pady dalo je 26.953 kg mleka sa 3,9% masti i 3,4% proteina. Najnoviji rekord odnosi se na kravu La-Foster Blackstar Lucy-607, koja je 1998. godine za 365 dana imala proizvodnju od 34.175 kg mleka, 789 kg masti (2,31%) i 983 kg proteina (2,88%).

Odgajivači ove rase moraju da računaju s lošijim rezultatima u tovu junadi. Oni se ne odnose na manji prirast u tovu, koliko na slabije klanične performanse u poređenju s junadima simentalske rase: manji randman trupova i manje učešće mišićnog, a veće masnog tkiva u polutkama.

 

 

BUŠA

 

Buša spada u grupu kratkorogih goveda – Bos brachyeros europeus. Poznata je i pod nazivom domaće planinsko govedo ili ilirsko govedo. Buša i njeni meleze nalaze se u nerazvijenim brdskim, planinskim i kraškim područjima južno od Save i Dunava. Nekada je na Balkanskom poluostrvu buša je bila najzastupljenija rasa goveda. Upotrebljavana je za rad, i u proizvodnji mleka i mesa. Vrlo neujednačeno tako da postoji čitav spektar sojeva.

 busa1

Izgled i osobine:

 

Buša ima relativno malo telo, visine u grebenu 100 do 110 cm. Krava je telesne mase od 180 do 250kg, a bik oko 300kg. Gotovo je uvek jednobojna i to od sive, preko smeđe, prugaste (narodni naziv za buše prekrivene gustim uskim tigrastim prugama), crvene do crne boje s prugom na leđima koja je u kontrastu sa osnovnom bojom. Može biti žuta ili siva (rusa). Za bušu je tipična srneća gubica tj. tamno pigmentisana sluzokoža sa svetlim obodom dlake oko nje. Rogovi i papci uvek su tamne boje. Rogovi su mali i kratki. Buša je kasnostasna. Junice se prvi put pripuštaju u uzrastu od oko 2 godine. Telad su sitna, po telenju masa im je oko 15 kg. Laktacija traje 9 meseci i daje oko 1000 litara. Količina prilično varira u zavisnosti od uslova držanja i ishrane tako da se može dobiti i do 1500 litara po grlu. Odlikuje se dosta dobrom plodnošću i otpornošću na bolesti. Buša je najveći deo vremena tokom leta i zime provodi napolju, bilo na pašnjaku ili ograđenom ispustu, a samo po najvećoj zimi i nevremenu zatvara se u staju. Hrana se sastoji od paše i brsta, a zimi najčešće od slame i kukuruzovine. Opleminjavenjem buše i melioracijskim radom na popravljanju proizvodnih osobina nastale su i druge rase kao što je gatačko govedo.

 foto006km

Status: Ugrožena rasa

 ocuvana-stada-1

Veličina populacije u Srbiji: 500-1000 primeraka u 2009

 

 

PODOLSKO GOVEČE

 

Podolsko goveče (sivo stepsko goveče ili podolac) spada u grupu primigenih goveda Bos europeus primigenius. Vodi poreklo direktno od Evropskog divljeg govečeta – tura (Bosprimigenius Bojenus). Ova i njima slična goveda su raširena u prošlosti na ogromnom prostoru od Ruskih stepa do severnog Jadrana. Gajena su u Podoliji (otuda i ime), Voliniji, Galiciji, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Srbiji (Vojvodini) i Hrvatskoj (Slavoniji). Upotrebljavani su uglavnom za rad, ređe u proizvodnji mleka i tovu. Postoji više sojeva.

podolac

 

Izgled i osobine:

 

Podolsko goveče je krupno, grube konstitucije, visina u grebenu je oko 130 cm, kod krupnijih sojeva i oko 140 cm. Masa krava je od 400 do 600 kg, a bikova 750 do 1000 kg. Boje su sive, sivo-bela. Gubica, vrhovi rogova i papci su uvek tamno pigmentisani. Ima izuzetno velike rogove u obliku lire, čija dužina može biti i 1 m, a raspon i do 1,5 m. Kasnostasna su goveda, junice se pripuštaju sa 2 do 2,5 godine starosti. Telad pri teljenju imaju masu između 18 i 40 kg. Laktacija je kratka a mlečnost je mala i kreće se od 700 do 1000 litara mleka. Mlečnost varira od uslova držanja i ishrane i može se dobiti i do 2000 litara u laktaciji. Podolac je odgajan u najekstenzivnijim uslovima. Za ishranu tokom leta koriste se pašnjaci koji, najčešće od jula i avgusta, u sušnim godinama imaju malo zelene trave. Posle skidanja useva, mogu se koristiti kukuruzišta i repišta. Zimska ishrana još je oskudnija, najčešćeje je to slama i kukuruzovina. Retko se dodaje zrnasta hrana, obično oteljenim kravama ili volovima pred početak radova. U takvom sistemu ishrane i nege, podolac, se izvanredno prilagodio. Od ostalih osobina koje karakterišu ovu rasu su sposobnost adaptacije na klimatske prilike, dobra plodnost, otpornost na bolesti, sposobnost kompenzacije posle nepovoljnih uslova nege i ishrane.

 

Status: Ugrožena rasa

 

Veličina populacije u Srbiji: 500 primeraka u 2009.

 

KOLUBARSKO GOVEČE

 

 

Kolubarsko goveče (kolubarac) bilo je rasprostranjeno u severnoj Srbiji u područiju gornjeg toka reke Kolubare, u Kolubarskom basenu i Mačvi. Pretpostavlja se da je nastalo ukrštanjem buše i podolskog govečeta u ovim krajevima. Spada u grupu primigenih goveda. Korišćeno je za rad, a stariji volovi su stavljani u tov.

 P5307680-Small

Izgled i osobine:

 

Nešto je sitnije od podolskog govečeta, prosečne visine u grebenu oko 125 cm. Masa krava je od 350 do 380 kg, a bikova od 600 do 750 kg. Boje su sive, prljavo sive ili sivo-smeđe. Gubica, vrhovi rogova i papci su tamno pigmentisani. Rogovi su veliki i dosta dugi skoro i do 1 m. Kasnostasna je rasa, prosečna masa teladi pri teljenju je oko 20 do 25 kg. Mlečnost krava je mala i iznosi oko 800 liatara u laktaciji. Ogajani su u dosta ekstenzivnim uslovima, sa slabom ishranom. Odlikuju se dobrom plodnošću i otpornošću na bolesti. (Fotografija: „Stočarski album Dragomira Grujića“).

 

Status: Nepoznat

 

Veličina populacije u Srbiji: 0 – 100 u 1993