RASE SVINJA

NEMAČKI LANDRAS

Ova rasa je počela da se razvija oko 1900. godine u severozapadroj Nemačkoj a posebno u Donjoj Saksoniji. U periodu od 1948-1958. godine uvoženi su danski i holandski landras radi poboljšanja karakteristika rase. Nemački landras izgleda slično landrasima drugih naroda, posebno onima iz čijih je zemalja vršen uvoz. Medjutim, nije tako ekstremne veličine i dužine kao drugi landrasi.

 

 777

 

Selekcija je posebno bila usmerena ka odličnoj plodnosti, dobrim karakteristikama majčinstva i efikasnosti u konverziji hrane nakon odbijanja.

Nemački landras se pokazao veoma korisnim u ukrštanju i poboljšanju opštih karakteristika svinja u Nemačkoj. Oko 1000 grla se godišnje izveze u druge zemlje.

Postoji i drugi soj, nemački landras B koji je u centralnoj matičnoj knjizi (herdbook) odvojen od prvog. Razvoj ovog, B soja je započet u rajnskoj oblasti 1970. godine od uvezenog belgijskog landrasa i delom holandskog landrasa. Predstavnici ovog soja imaju šira ledja i bolje razvijene šunke što ih čini naročito korisnim za ukrštanje.

Prosečan posmatrač najčešće nije u stanju da razlikuje ova dva soja. Medjutim, nemačkim poljoprivrednicima je bitno da se ova dva soja razdvoje pa su oba evidentirana od Die Arbeitsgemeinschaft Deutscher Schweineerzeuger (ADS)

Zbog debljih kostiju imaju nešto manji randman. Prasi 12 i više prasadi dobre porodne težine sa dobrim prirastom.

 

DUROK

Durok je starija rasa američke domaće svinje koja čini osnovu za mnoge mešovite rase komercijalnih svinja. Rasa je nastala u Americi 1860. od više sojeva crvenih svinja koje su živele na prostoru Nju Jorka, Nju Džerzija i Masačusetsa. Najbitniji sojevi u formiranju ove rase su bili crveni džerzi i stari durok pa se sve do 1940 godine ova pasmina se i naziva durok-dzerzi (yersey).Vremenom durok je postao najzastupljenija rasa u Americi i Kanadi.

 

 OOO

 

Današnji durok je velike konstitucije, duži, mesnatiji i plodniji od nekadašnjeg. Dosta je otporniji od ostalih mesnatih pasmina. Glava je nešto teža a uši poluklopave. Ledjna linija je ravna, a ponekad blago izvijena. Noge su duge i jake što ovoj pasmini olakšava kretanje po pašnjaku. Boja kože i dlake može biti u različitim nijansama crvene odn. ridje boje.

Plodnost je neujednačena i krmača prasi 8-12 prasadi. Krmača ima odlične majčinske osobine (pažljiva i brižna majka).

Durok ima dobra tovna i klanična svojstva pa se koristi u ukršanju sa drugim rasama da bi im se popravilo procenat intramuskularne masti. Durok ima 2-3% intramuskularne masti što je više od optimalnog pa se kombinuje sa pasminama kod kojih je taj procenat manji (pietren, belgijski i nemački landras).

 

VELIKI JORKŠIR

Ova plemenita, tipično mesnata, ranostasna rasa nastala je u engleskoj pokrajini Jorkšir u 19. veku. Prvi put se spominje 1868. godine ali je ranoj istoriji ove rase teško ući u trag. Prvi pisani dokument o ovoj rasi datira iz 1884. godine.

Zahvaljujući dobroj plodnosti (prasi prosečno 12 komada) jorkšir ima široku primenu u uzgoju svinja širom sveta. Posle prašenja prasad su vitalna i teze oko 1300 grama a sa 28 dana dostignu težinu od 6 do 7 kg. Kastrirani mužjaci dostižu težinu od 100 kg za 145 dana (prosečan dnevni prirast 944g . U uzrastu od 8-8,5 meseci dostižu težinu od 110-200 kg, sa malom potrošnjom hrane. Prosečna debljina slanine na 100 kg je 2,49 cm. Ima dobru klaničnu vrednost.

 

 UUU

 

Dobro podnosi nešto lošije tehnološke i higijenske uslove i zbog toga se koristi za ukrštanje sa drugim rasama.

Jorkšir je veoma pokretna svinja, snažne konstitucije i skladne gradje. Profil glave je blago ugnut, čelo široko, uši srednje veličine uvek uspravne, noge pravilne.

Gaji se kao čista rasa mada se u poslednje vremekoristi i ukrštanje sa landrasom (nerast yorkshire + krmača landras) zbog odličnih majčinskih osobina (pažljiva i brižna majka).

Veliki jorkšir se smatra jednom od najrasprostranjenijih rasa svinja širom sveta.

 

Mangulica (Wollschwein “Vunasta svinja”)

 

Svaka vrsta, rasa, soj, varijetet, podjednako zaslužuje pažnju i nije manje važna u odnosu na neku drugu. Njihov nestanak dovodi do nepovratnog gubitka dela genetičke varijabilnosti.

U Evropi , od ukupno 126 rasa svinja , samo 44% ima stabilan status,18% rasa su u potencijalnoj opasnosti, a 21% su u kritičnoj opasnosti od nestanka. Jedna od preostale 3 autohtone rase svinja u Srbiji je i mangulica čiji se status opisuje kao „ugroženo održiva“. Ova rasa nosi u sebi dragocene genske alele koji je čine drugačijom od tzv. plemenitih rasa nastalih jednostranom selekcijom na povećanje proizvodnih osobina. Sa prostora Srbije su nepovratno izgubljene dve rase svinja - šiška i šumadinka.

Mangulice Ilije Najdenova u selu Vrapča, opština Dimitrovgrad, sistem slobodnog napasanja na zaparloženim oranicama i pašnjacima u okolini sela, snimio Sergej Ivanov 2005. godine

 

 RRR

 

U XIX veku je svinja predstavljala jedan od osnovnih izvoznih proizvoda Srbije, a nastanak magulice se vezuje upravo za taj period. Zabeleženo je da je knjaz Miloš poklonio mađarskom grofu Jožefu Arčđuku određeni broj svinja koje su zvali “Šumadija” odn. šumadinka. Ova svinja je ukrštana na imanju Kis Jeno sa rasama kao bakonyi i szalantor što je dovelo do formiranja posebne rase svinja pod nazivom mangulica. Zbog izuzetne skromnosti i otpornosti bila je jako popularna u Vojvodini (naročito Sremu) i Mađarskoj u preiodu od XIX veka do 1950-tih. Tadašnje evropsko tržište je sem mesa tražilo pogotovo masti i slanine. Uglavnom je naseljavala područja šuma, pašnjaka, ritova ali i močvara gde su uspešno podnosile vremenske uslove oštre kontinentalne klime. Poludivlja stada mangulica su šetala šumama, stepama i pašnjacima tokom cele godine, a krmače su se prasile u brlozima koje su same prorivale u tršćacima i duboko u žbunju.

Sve do drugog sv. Rata bila je izuzetno tražena i zabeleženo je da je na Bečkoj stočnoj pijaci prodavano godišnje blizu stotine hiljada svinja ove rase iz Mađarske kupcima u Austriji i dr. državama. Bez problema su savlađivale na stotine km dug put od Vojvodine i Mađarske ka klanicama u Beču. Njene čekinje su korišćene za izradu četki, a najviše je bila je na ceni zbog slanine i masti. Međutim, navike potrošača su se postepeno menjale, tako da je mangulica tokom 80-tih godina dovedena skoro do iščeznuća. Mangulica je zajedno sa šumadinkom, berkširom i jorkširom učestvovala u nastajanju moravke.

Areal rasprostranjenja

Mangulica je danas prisutna na prostoru Srbije, Mađarske, Austrije, Nemačke, Švajcarske, Rumunije i bivše Čehoslovačke, što govori i o istorijskim aspektima njenog nastajanja i nekadašnje popularnosti. Sem Mađarske, većina ostalih država poseduje mahom male i izolovane zapate.

Status u Srbiji i mere očuvanja

U Srbiji se organizovano uzgaja u Sremskoj Mitrovici (Prirodni rezervat „Zasavica“), Beloj Crkvi, Mačvanskom Prnjavoru, Subotici i Dimitrovgradu, ali i na novim lokacijama u okolini Bele Palanke, Paraćina itd. Na području opštine Dimitrovgrad, 4 poljoprivredna gazdinstva trenutno odgaja oko 100 mangulica, uz savetodavnu i materijalnu podršku Prirodnjačkog društva „Natura Balkanika”. Poljoprivredna gazdinstva koja odgajaju mangulicu u Srbiji dobijaju od države godišnju finansijsku podršku u iznosu od 7.000 dinara po priplodnom grlu. Prema podacima Odeljenja za genetske resurse i GMO Ministarstva poljoprivrede R.Srbije, ukupna veličina populacije mangulica u Srbiji tokom 2005. godine bila je 164 grla. Ukupan broj ženskih grla za priplod je 107 , a ukupan broj priplodnih muških grla je 16 . Populaciju mangulice na prostoru Srbije ugrožava između ostalog inbriding, zbog činjenice da ukrštanje u srodstvu dovodi do smanjenja stepena heterozigotnosti odn. povećanja učestalosti homozigota za mnoge pa i recesivne alele, uz brojne prateće negativne pojave u populacijama (posledične smanjene plodnosti, slabijeg preživljavanja i manje otpornosti na bolesti).

Sojevi

U Srbiji se sreću 3 soja mangulice i to lasasta (sremska crna lasa, ili buđanovačka svinja), bela i subotički soj. U Mađarskoj i Rumuniji se javlja i tzv. riđi soj. Lasasta mangulica se razvila na području Srema (okolina Rume, selo Buđanovci, meštane ovog sela u Sremu nazivaju “Lasani”). Mrke je boje i sa crnim čekinjama, telesne mase od 100-150kg, relativno kratkog trupa i prasi 3-6 prasadi. Beli ili mađarski soj, koga u zapadnoj literaturi zovu i „Mađarska masna svinja“, je telesne mase od oko 180 kg, belo sive do žućkaste boje kovrdžavih čekinja, malo veće plodnosti (5-6 prasadi po leglu). Njena koža je sivo pigmentisana. Subotički soj je nastao nesistematskim ukrštanjem belog soja mangulica sa linkoln i verovatno jorkšir rasom, tako da je ovo produktivniji i ranostasniji soj (7,5 prasadi po leglu).

Mangulice Ilije Najdenova u selu Vrapča, opština Dimitrovgrad, sistem slobodnog napasanja na zaparloženim oranicama i pašnjacima u okolini sela, snimio Sergej Ivanov 2005. Godine

PIJETREN

Pietren je rasa domaće svinje koja potiče iz istoimenog mesta u Belgiji. Nastala je ukrštanjem belgijskog landrasa sa engleskim jorkširom. Ova rasa se od 1920. godine gaji uglavnom u selu Pijetren da bi za vreme velike krize svinjarskog tržišta. 1950. godine postala veoma popularna u svojoj zemlji. Nemačka je ove svinje počela da uvozi 1960-1961. godine najčešće radi ukrštanja i poboljšanja kvaliteta svinjskog mesa. Glavne oblasti za uzgoj u toj zemlji su bile Šlezvig-Holštajn, Severna Rajna-Vestfalija i Baden-Virtemberg. Rasa je poboljšana 2004. godine od strane istraživača sa Univerziteta u Liježu.

 SSS

Pijetren je svinja srednje veličine, bela boje sa crnim regama nepravilno rasporedjenim po celom telu. Pored šarenog, postiji i soj koji ima nepigmentisanu kožu i svetlu boju dlake. Koža je izrazito debela. Glava je kratka i umereno široka u čeonom delu sa kratkim horizontalno položenim ušima. Ima kraće noge u odnosu na većinu rasa svinja a razvijenija ramena i šunke pa izgleda zdepasto. Ledjni mišići, kao i oni na plećkama i butovima su često izrazito naglašeni.

Procenat mesa u polutkama je oko 65% pa je pietren najmestnatija rasa svinja. Plodnost je osrednja i krmača prasi 9-10 prasadi težine 1,3-1,4 KG. Dnavni prirast do 90 kg je 560 gr. a konverzija hrane 3,8 (tj. za kilogram telesne mase potrebno je pojesti 3,8 kilograma hrane - slabija konverzija). Za mesec dana prasad dostižu težinu 6-7 kg. Nerasti u zrelom dobu i rasplodnoj kondiciji imaju 280 kg i 85 cm visine a krmače 220 kg i 80 cm visine.

Najveća mana ove pasmine je osetljivost na stres što uzrokuje pojavu BMV mesa (bledo, mekano vodnjikavo).